Jutros, dok sam išla ulicom, naletjela sam na tipa kojeg sam simpatisala kad sam imala 20 godina. Skoro je isti kao prije dvije decenije, malo niži nego što ga pamtim, ali i dalje interesantan. Ne javljamo se na ulici, mi se zapravo ni ne poznajemo, ne vjerujem da on zna za mene, a ako ćemo pravo ni ja ne znam ništa o njemu, ali to je neka druga priča. Uglavnom, tada sam mislila kako nema šansi da se svidim tom momku, jer sam vjerovala da nisam dovoljno lijepa-pametna-simpatična-interesantna-našminkana-obučena. Tako sam razmišljala dok sam imala 20 godina. Ali jutros sam sama sebi bila sve ono što sam mislila da nisam tada i lijepa i pametna i simpatična i interesantna i našminkana i obučena. To me odvelo u razmišljanje koliko sam se promjenila, koliko sam drugačija, nekako bolja za sebe i druge.
I evo moje, lične liste, o tome zašto je mojih 37 bolje nego mojih 20 godina:
- mirnija sam- znam da shit happens i to me ne može više baš toliko iznenaditi. A i nemam baš kad da se trošim na sve ostalo što nije moj najličniji i najuži život.
- pametnija sam- ne zato što sam pročitala više knjiga, zapravo u posljednjih nekoliko godina čitam trilere, već zato što znam koliko znam a i znam da ne mogu baš sve. Sa 20 , a i 30 radite 10 sati da biste se dokazali, lumpujete cijelu noć da biste bili sa prijateljima, malo spavate, puno pušite i pijete. Sa blizu 40 znate da možete sve to, samo u manjoj količini, a opet da vam bude baš dobro.
- naučila sam prednosti beaty sleep- spavanje- moj omiljeni sport. Liježem na vrijeme,budim se na vrijeme i srećna sam jer sam naspavana. Ovo nema veze sa borama i podočnjacima, ima veze isključivo sa spavanjem.
- znam da se našminkam!- možda ovo nekom zvuči smiješno, ali ako cijeli život stavljate maskaru koja vam umjesto na trepavicama završava svuda po licu i odjeći, onda znate koliko je bitno da znate da se našminkate. Maskara je samo dio priče, poenta je da znam što treba mom licu da mu bude fino i da sebi budem fina.
- znam što treba mom tijelu- ne trošim ga, ne rabim ga uzalud. Cijenim i volim moje tijelo i želim da mu bude dobro. Radim vježbe, istežem se ili ne radim ništa. Sve ono za što sa 20 nisam imala vremena.
- cijenim svoje vrijeme- sa 37 znam koliko kratko traje dan i ne trošim vrijeme uzalud. Sa 20 sam mislila da dan traje 1000 sati i nikad ništa nisam stizala, bila sam u trci i pod stresom jer nisam imala vremena. Ovo se naročito odnosi na ljude- nemam vremena za one što mi ništa ne znače , u svakom smislu, i koji mi ne donose dobro u svakom smislu.
- volim sebe- tako je, naučila sam da volim sebe, takvu kakva sam. sa 20 nisam bila dobro u mom tijelu (ili sam sebi bila premršava, ili sam imala izbačen stomak, ili ružno stopalo…) , sa 37 mislim da sam savršena:)
Ova lista može da zvuči baš otrcano, ali je istinita. Da mi je neko prije dvije decenije rekao kako život može da bude još bolji, intenzivniji, dublji, da sve može da se stigne i kako nije strašno kad se nešto pogriješi, ne bih mu vjerovala. Sada, znam da je život dobar i ponekad loš. I dobro mi je sa sobom u svom životu, a to i vama želim!